Pretraži ovaj blog

četvrtak, 25. veljače 2016.

Trudnoća- 1.dio

U svojoj uvodnoj riječi u ovaj moj mali blog spomenula sam da će ovdje uglavnom biti riječ o kozmetici, ali sam napomenula da vrlo moguće odlutam i u druge vode. E pa da kažem nešto o svojoj trenutnoj situaciji, trudnoći. Možda se netko i prepozna u mom tekstu, a možda slučajno nekome i pomognem. :)



Prva trudnoća, 30 godina, i trenutno sam 35.om tjednu trudnoće. Već dosta godina sam u braku, i posljednje dvije smo radili na bebi. Nakon god dana oboje smo napravili osnovne pretrage, utvrđeno je da je sve ok, da smo plodni oboje, ali eto ne ide po planu. I onda sam počela piti folacin, razne čajeve, prestala pušiti, promjenila prehranu sebi i mužu, njemu dala da pije vitamine koji potiču spermiće, i kojekave gluposti koje sam pročitala. Brojala sam plodne dane, radila ovulacijske trakice, mjerila temp., pazila na učestalost odnosa, dizala dupe u zrak i tako stala sat vremena, a neznam ni sama više šta sve nisam pokušala. Znam samo da sam si svaki mjesec dala nešto u zadatak čime bi mogla pomoći sama sebi, tako da se jednog dana manje grizem ako ne uspijem.
Uvijek sam tvrdila da je nemoguće da ti psiha utječe na začeće, jer kao, bilo je vremena kad nisam o tome puno razmišljala, no međutim, upravo onaj mjesec kad sam imala druge, poslovne probleme, i ne da nisam ni pomislila na trudnoću, nego nisam imala ni odnose, upravo taj mjesec sam ostala trudna, od samo jednog pokušaja (samo sam se tog uspjela sjetit ;) ). Pouka iz navedenog- koliko god vam drugi a i vi sami sebi govorili; opusti se, psiha djeluje na to, vi na to ne možete utjecati. Možete se potruditi i ne razmišljati o tome, ali vaša podsvijest je dovoljno jaka da to ne može izbrisati. Čini mi se da što je želja za bebom jača, uspjeh je sporiji. Nažalost, nije ni riješenje čekati da se nešto loše dogodi u životu što će skrenuti i svijest i podsvijest, ali u većini slučajeva kao što je moj, to je rezultiralo bebom. Moj savjet kako pokušati riješiti ovaj problem - u vrijeme kad želite bebu, posvetite se poslu 300%, tražite nemoguće na poslovnom planu i rezultat će biti pozitivan u svakom smislu. Ako ne možete poslu, nađite neki hobi i isforsirajte ga do maksimuma. 

Moje prvo tromjesečje nije proteklo u najboljem redu, imala sam lagani smeđi iscjedak, odnosno krvarenje. Morala sam mirovati i piti hormone. Osjećala sam se jako loše, stomak me uglavnom bolio, mučnine su bile nepodnošljive, tim više što nisam povraćala. Odjednom mi je sva hrana postala odvratna, jelovnik mi se sveo na svega par stvarčica, koliko god da sam se trudila raznovrsno jesti. To ništa nije predstavljalo toliki problem, koliki je problem bio moja psiha. Plakanje svakog dana kad vidim bilo što na dnevnom ulošku, mokrenje svakih pola sata da vidim isti taj uložak dali ima nešto a ustvari mi se ni ne mokri, i stalna strepnja hoću li uspjeti iznijeti do kraja svoju bebu. Na bilo čije pitanje šta nosim, curicu ili dečka bi doživila nervni slom-pa zar je bitno, pitate li se hoću li uspjet!? S obzirom da sam nakon 5 tjedana trudnoće morala prestati raditi, vijest se brzo proširila među obitelji i poznanicima što mi je stvaralo dodatno opterećenje. Svi se raduju, pitaju, sugeriraju, ali meni definitivno nije bilo do razgovora o trudnoći. Zatvorila sam se u svoj mali svijet i čekala 12.tjedan, jer kao, tada ulazim u "sigurno razdoblje". Realno, moje ponašanje nije bilo normalno ni unatoč hormonima, ali strah je bio ogroman, i još uvijek je. Nije se radilo o meni, sama sebi nikad nebi pridala toliko na važnosti, nego o malom novom životu u meni. Ginekolog me je naručivao na pregled svaka 4 tjedna, ali kako je meni to bilo predugo za čekati, uvijek bi nešto izmišljala tako da makar 3.-eg tjedna obavim kontrolu da se uvjerim da je sve ok.

Kad sam ušla u drugo tromjesečje situacija se promijenila. Krvarenje je prestalo, pa sam prestala piti i hormone za održavanje trudnoće, i krenula sa vitaminima. Bolovi su prestali, mučnine prestale, ponovno sam počela normalno jesti. Počela sam i izlaziti i normalno funkcionirati, ali uvijek pazeći da ne pretjeram. U 16. tjednu sam osjetila lagane leptiriće u stomaku, to su bili prvi pokreti moje bebe, moj drugi najsretniji trenutak u životu, a prvi je bio ultrazvuk gdje sam čula otkucaje svog bebana.
Pokreti su u početku bili lagani, jedva da bi ih osjetila, ali iz tjedna u tjedan bili su sve jači. Sada, na kraju 8.mj trudnoće doslovno moram stati i uhvatit se za nešto dok beba ne nađe svoj položaj. Svako jutro kad se probudim, obavezno legnem u položaj kojeg beba ustvari ne voli i tada se najviše rita. Čim se mrdne, ja sam sretna, znam da je sve ok. To je naša mala komunikacija. Ako prođu 3-4 sata a ne osjetim je, ja sam na rubu živčanog sloma. U mojoj podsvijesti je odmah neka crna misao. Znam da nisam normalna, ali protiv sebe ne mogu. Trudim se olakšati i sebi i drugima oko sebe, ali takva sam. Gledam trudnice oko sebe i gledam kako je većina njih ravnodušna i blažena, osjećam zavist. Ja panično gledam šta se smije a šta ne smije jesi u trudnoći, koje pretrage se moraju a koje bi se još dodatno mogle napravit da sve bude u redu, mozak mi radi sto na sat. Neznam ništa o trudnoći i bebama, sve šta sam do sada naučila sam pročitala, a nemogu ne čitati jer kako drugačije da se pripremim. 
Drugo tromjesečje bila sam koliko toliko mirna i opuštena, sada sam u trećem tromjesečju, odnosno 8.om mjesecu trudnoće. Stomak mi je prilično narastao s obzirom da do 6.mj trudnoće jedva da je se mogao primjetiti, a dobila sam i 14 kg do sada. Zadnjih mjesec dana bol u preponama mi je nepodnošljiva, krećem se jako malo jer me često boli dok hodam, a ako me i ne boli toliko onda navečer kad legnem bol postane toliko velika da se jedva s boka na bok preokrenem. Doktori i struka kažu da je to normalno, kosti se miču, mišići opuštaju. Obroke sam trostruko smanjila jer kako je beba veća i više mjesta zauzima, manje je mjesta za želudac, tako da pola jabuke mi sada izgleda kao da sam čitav kilogram pojela. Moram jesti češće po par zalogaja, što je u stvari normalno, ali nisam na to navikla. Nekad poslije ručka jedva da mogu sjedit koliko me sve stišće i pritišće, moram jesti a to tako teško pada. Kućanske poslove obavljam još uvijek sama, pomalo, s noge na nogu, s puno pauza. Najgore od svega mi je kad se u krevetu nemogu okrenuti od bola, nemogu vam opisati taj osjećaj nemoći. Ali, još samo mjesec dana i to će proći. 
Ne želim biti nezahvalna i bezosjećajna, znam da jako puno žena ima kojekavih problema u trudnoći i da se pošteno napate. Meni je ovo prva i dugo isčekivana, počela je malo problematično, i to zbog toga sam toliko isprepadana, ali hvala Bogu sve je u redu, trudim se toga sjetiti svaki put kad me obuzmu crne misli. 
Pripremam još jedan post o pripremama za dolazak bebe, a njega ću nadopuniti za nekih mjesec i pol dana kada sve prođe. Mislite pozitivno, i bit će pozitivno ;)








Nema komentara:

Objavi komentar